Napomena autorice:

Ovu priču počela sam pisati prije više od deset godina, i objavila sam ovdje nekoliko poglavlja (Hm, dvadesetak? Ne sjećam se više.), pri čemu sam roman nazvala "Ljubav protiv sudbine". Priča je objavljena pod mojim primarnim accountom – Ellynn. Međutim, prije nekoliko godina sam doživjela dugotrajnu blokadu inspiracije i tada sam pomislila da ova priča neće nikada biti završena – stoga sam je i izbrisala.

No, inspiracija se ipak vratila, i priča je završena. :) Pa eto, krenula sam objavljivati iznova. Prva poglavlja generalno imaju isti sadržaj kao i nekada, no malo su dotjerana – gramatički i stilski. Budući da je nešto sitno ipak promijenjeno, stari naslov više ne odgovara i sada priča nosi naslov "Rat za Prsten". Naslov je dovoljno općenit da pokriva sve što se zbiva unutra. Kasnija poglavlja su ipak bolja od početnih – ipak sam s vremenom nakupila i nešto iskustva u pisanju.

Možda se pitate je li moja OC vilenjakinja self-insert? He-he, guilty as charged! :D Veliki sam fan Boromira, pa mi je nemoguće pobjeći od zamišljanja sebe na njezinu mjestu. Ali obećavam – ovo ipak nije nezreli tinejdžerski ljubić kakvih se mnogo viđa na ovom web mjestu. :D

Priča je najvećim dijelom temeljena na knjizi, no tu i tamo sam ubacila kao retke dijaloga poneku rečenicu iz filma ako se radi o nekoj koja mi je posebno draga.

Nadam se da ćete čitati, uživati i komentirati! Ako imate pitanja – pitajte! Ako primijetite grešku – obavezno javite! Voli vas autorica. *pusa*

-x-x-x-

Hladan vjetar spuštao se niz obronke Maglenog gorja. Spremajući se na počinak, Boromir se namršti, nezadovoljan što nije uspio stići do svoga cilja toga popodneva.

Već je tjednima bio na putu prema Rivendellu. Dok je ranije pri zadnjem večernjem svjetlu proučavao kartu, znao je da je nadomak vilenjačkoga grada, no nije mogao nastaviti put po mraku. Nije poznavao ovaj kraj.

Smjestio se u malenom, dobro zaštićenom usjeku u jednoj litici i zapalio vatru. Posegnuo je u svoj zavežljaj i izvukao pažljivo omotan komad pečenog mesa, ostatak zeca kojeg je ulovio prethodnog dana. Danas nije lovio; ovo će mu dostajati za večeras, a ionako je očekivao da će narednoga dana biti u Rivendellu.

Boromir je polako jeo, promatrajući vatru koja je pucketala pred njim. Usprkos vatri, večer je bila hladna. Bio je prosinac, sam početak zime, i dani su bili kratki a noći duge i hladne. Bio je ogrnut debelim crnim plaštem ispod kojeg je nosio toplu zimsku odjeću. Tamnosmeđa kosa mu je sezala do ramena. Na njegovu lijepom, pravilno oblikovanom licu isticale su se sive oči.

Prije tri mjeseca navršio je četrdeset godina. Namjesnik Gondora postao je prije dvije godine kada je njegov otac Denethor preminuo. Ono čemu je uvijek težio, i dok je bio Namjesnikov nasljednik i kada je postao Namjesnik, bila je dobrobit Gondora. Njegova zemlja trpjela je mnogo napada iz Mordora i bilo je teško gledati prijatelje i suborce kako umiru, kako orci osvajaju pedalj po pedalj teritorija. Nebrojeno puta je poželio promijeniti stvari, poželio je da je Gondor jak kao u danima kada je bio na vrhuncu moći i slave. No nije mogao to ostvariti jer neprijatelja je bilo mnogo više, a Sauronova moć je jačala. Jedino što je mogao bilo je ovo što je činio i do sada – pokušavati koliko-toliko zaustaviti crnu plimu s istoka – i to je često frustriralo.

Sada, nadomak Rivendella, Boromir se sjetio sna koji je usnuo prije tri mjeseca, a isti san je potom pohodio i Faramira. Tama i grmljavina na istoku, te blijeda svjetlost i glas nade na zapadu: Trag slomljenog mača prati, u Imladrisu ćeš ga naći. Dugo su razgovarali o tome i zajednički su zaključili da bi neke odgovore mogli dobiti u Rivendellu. Vremena su bila mračna i teška, i svaka je pomoć bila dobrodošla. Pa ipak, Boromir je bio skeptičan prema Rivendellu i vilenjacima. Do sada ih nije susretao i nije imao nikakvih dodira s njima. Sve što je znao o njima bilo je iz starih predaja, priča i povijesti. Djelovali su mu poput posve zatvorenog naroda koji ne brine za ostale. Nikada nije negirao ono što su učinili u prošlosti, no sada su u sve većem broju napuštali Međuzemlje i prepuštali ga njegovoj sudbini. To ga je katkad ljutilo, i sada nije znao što može očekivati od njih. Nije imao velika očekivanja ni nadanja.

Faramir je predlagao da on bude taj koji će krenuti u Rivendell, no Boromir je nakon dugog razmišljanja odlučio da će on poći. Bio je razapet između raznih obaveza i odluka mu je bila teška. Nije želio ostaviti svoj grad i svoju zemlju – ne sada u ovim nesigurnim vremenima. Upadi orka iz Mordora su bili sve češći, opasniji i smrtonosniji, kao i upadi Haradrima u južni Ithilien. No isto tako, nije želio poslati brata na ovaj opasan put. Nitko drugi nije dolazio u obzir; premda bi bilo koji od njegovih savjetnika ili pak časnika u vojsci smjesta poslušao naredbu i krenuo na put, Boromir je znao da ovoga puta nitko osim njih dvojice nije mogao predstavljati Gondor. Iako to nisu otvoreno spomenuli, nekako su obojica slutila da je značenje svega mnogo dublje no što je izgledalo na prvi pogled, kao i da bi se putovanje moglo pokazati vrlo važnim. Tako je Boromir najzad odlučio da će on biti taj koji će krenuti u Rivendell. Znao je da ostavlja Gondor u dobrim rukama; za razliku od njihova oca, on nikad nije sumnjao u Faramira i njegove sposobnosti.

Dok je završio s jelom, zavladao je potpun mrak. Rasprostro si je ležaj i smjestio se, premda nije još bio jako pospan. Stijene nad njim su mu ograničavale pogled na veći dio neba, no mogao je vidjeti dio neba na zapadu. Bilo je vedro i zvijezde su blistale na mračnom nebu. I one su ga podsjetile na brata. Faramira je oduvijek zanimala znanost, kao i povijest i stare predaje. Sjetio se kako je mnogo puta vidio brata kako skicira zvjezdano nebo i putanje zvijezda lutalica, osobito kad je bio mlađi. S vremenom, dužnosti i obaveze su odvukle Faramira od stvari koje je volio – na žalost nije više bilo toliko vremena za zvijezde i knjige. Jako mu je smetao očev podcjenjivački odnos prema Faramiru, pa se oduvijek prema njemu odnosio zaštitnički. Iako su bili prilično različiti, bili su vrlo bliski.

Zavijanje nekog usamljenog vuka proparalo je noć. Boromir je čuo kako se njegov konj primaknuo bliže usjeku, uz tiho i uznemireno rzanje. Ustao je i umirio ga s nekoliko tihih riječi, te ponovno legao. Nije se zapravo bojao za konja, bio je dovoljno blizu zaklonu i vatri koja je značila zaštitu od divljih zvijeri. Uskoro je zaspao.

-x-x-x-

Dan je bio tmuran. Sivi oblaci nadvili su se nad dolinom. Iz Rivendella kao da su izblijedile boje i čak je i Bruinen tog poslijepodneva djelovao olovnosiv, a ne plav kao obično.

Raspoloženje vilenjakinje koja je sjedila u naslonjaču u svojoj sobi u Elrondovoj kući odgovaralo je vremenu. Pokušavala je čitati, no kad je shvatila da po treći put čita isti odlomak a da i dalje ne zna o čemu se radi, odložila je knjigu. Ustala je i ushodala se po sobi, no nervozno šetkanje gore-dolje nije donijelo nikakvu ideju što bi mogla raditi. Naposljetku je ponovno sjela i zagledala se u strop. Osjećala je tjeskobu i nemir, iako si nije znala objasniti zašto. Jedan od onih dana kada ništa ne ide od ruke... Uzdahnula je i stala razmatrati pomisao da pođe malo jahati u divljinu, pomislivši da će joj se možda u prirodi popraviti raspoloženje, iako je mrak trebao pasti već za otprilike jedan sat.

Prema vilenjačkim mjerilima još je bila vrlo mlada, bilo joj je 85 godina. Njezina majka, Elrondova sestra, i njezin otac, jedan od rivendellskih vilenjaka, nadjenuli su joj ime Ellin. Bila je dvije godine mlađa od Aragorna. Odrasli su zajedno i bili su jedno drugome drugovi u igri; kao djeca, zajedno su trčali po proplancima i dijelili nestašluke. Otkad je znala za sebe, bio joj je najbolji prijatelj.

U njezinoj petnaestoj godini orci su joj ubili roditelje, i Elrond je tada postao njezin drugi otac. Ubrzo nakon tog događaja, koji je zapravo označio kraj njezina bezbrižnog djetinjstva, posvetila se vježbanju mačevanja i gađanja lûkom i strijelom. Nekoliko godina kasnije, nakon duge obuke u kojoj je usavršila te vještine, počela je odlaziti na putovanja i pohode sa svojim bratićima i drugim vilenjacima, te s Aragornom i njegovim Dunedainima. Elrond, njezin ujak, nije bio sretan njezinim izborom, mnogo je razgovarao s njom i učinio sve da je odgovori od toga. Najzad, popustio je pred argumentima i tvrdoglavošću svoje nećakinje koja se, poput mnogih pripadnika svog naroda, posvetila borbi protiv sluga Tame.

Putovanja su bila opasna; često je bila sudionikom borbi protiv orka, goblina i warga. No donijela su joj i nešto što nije očekivala – slobodu i način života kakav nije mogla ni zamisliti ranije. U Rivendellu je često imala dojam da je guši neka tuga i melankolija. Iako je na putovanjima znalo biti naporno, opasno, pa čak i – morala je priznati – ne uvijek zanimljivo, ipak je voljela duga lutanja i uzbuđenja koja su ih čekala. Zaljubila se u divljinu, planine, otvorene stepe, spavanje pod vedrim nebom i Vardinim zvijezdama. Svaki je dan nosio nešto novo.

Ellin se protegnula i ustala. Prišla je prozoru i zagledala se u daljinu. Imala je dugu crnu kosu i zelene oči. Lice joj je bilo lijepo, a kad bi se nasmijala izgledala je kao da je zablistala. Posljednjih dana, međutim, nije bilo mnogo razloga za smijeh. Sa svih je strana pristizalo mnogo vijesti, a gotovo nijedna nije bila dobra. Ponovno su se pojavili Nazguli. Gandalf je stigao u Rivendell prije dva dana i ispričao o Sarumanovoj izdaji. Patuljcima u Ereboru i ljudima u Esgarothu prijetili su istočnjaci. Noseći Prsten, uz mnogo pogibelji, Aragorn, Frodo i trojica njegovih prijatelja stigli su u Rivendell prije četiri dana; Frodo je bio teško ranjen i još uvijek nije bilo izvjesno hoće li se oporaviti. Prijeteća sjenka se nadvijala nad sve njih.

Iz razmišljanja ju je trgnulo kucanje. Okrenula se, i trenutak kasnije u njezinu je sobu ušao Aragorn. Nije ga vidjela od jutra, kada je izjahao u kraće izviđanje. Nosio je crnu tuniku, sive hlače i lagane mokasine, presvukavši se iz odjeće graničara koja je služila za boravak u prirodi. Izgledao je ponešto umorno, no na licu mu se pojavio osmijeh.

"Hej, stigao si!" pozdravila ga je i mahnula prema kauču. Smjestili su se i okrenuli jedno prema drugom. "Pričaj, ima li što novo?"

"Ništa", odgovorio je Aragorn. "Nikakvog traga nijednog neprijatelja u okolini."

Polako je kimnula.

"Još bolje... iako me to i ne tješi previše." Namrštila se. "Sauron će brzo saznati novosti. A tada..."

Nije završila rečenicu; mogućnosti nisu bile baš ugodne. Znala je da njezin ujak i Gandalf planiraju održati vijećanje o Prstenu i budućim potezima. Budućnost je bila neizvjesna.

"Pitam se što će se odlučiti na vijećanju..." rekla je tiho. "Imaju li već kakav plan?"

Iako je Prsten već četiri dana bio u Rivendellu, nije upitala Elronda i Gandalfa ništa o njihovim namjerama.

"Moramo uništiti Prsten", odgovorio je jednostavno i slegnuo ramenima.

"Znam to", odvratila je. "Samo se pitam kako se to može učiniti, i tko će to učiniti."

"Ja ću sigurno ići na taj pohod", rekao je Aragorn čvrsto. No Ellin je znala da mu nije lako. Posve ga je razumjela; i sama bi se slično osjećala.

"I ja bih željela ići. Učiniti nešto korisno, a ne samo sjediti tu", rekla je zamišljeno. U misli su joj se vratila sva zbivanja proteklih dana. Sve se vrtjelo oko Prstena. "Kakav je, Aragorne? Jesi li ga vidio?" upitala je naglo.

Pogledao ju je iznenađeno.

"I ti se pitaš?" upitao je ozbiljno.

Ellin nije odgovorila odmah. Osjećala je njegov prodorni pogled na sebi. Nije bilo lako priznati da razmišlja o Prstenu, pogotovo sada kada se taj predmet nalazio blizu, u Rivendellu. No Aragornu je oduvijek mogla sve reći i uvijek ju je razumio, uvijek je bio tu za nju.

"Pa... da", priznala je najzad. "Znam da je Prsten zlo, znam da ga treba uništiti. Znam da se svim silama treba boriti protiv njega. I ne želim posegnuti za njim, ne bih ga uzela ni na čuvanje. Ni slučajno, dovoljno znam o njemu. I usprkos tome, ili baš zbog toga, jednostavno ne mogu pobjeći od razmišljanja o njemu. Ne mogu si pomoći a da ne budem znatiželjna, a da se ne upitam kako izgleda ta mala stvarčica. Tako sitna, a tako opasna..."

Polako joj je kimnuo. Nije odgovorio odmah, a ona nije prekidala njegovu šutnju.

"Prilično je uznemirujuće sve to skupa", rekao je najzad.

Učinilo joj se da je to rekao više sam za sebe negoli što se obraćao njoj. Pogledi su im se susreli. Ellin ga je shvaćala, baš kao što je znala da je on shvatio nju.

"Želim vjerovati da smo dovoljno jaki. I vjerovat ću u to. Pobijedit ćemo ga", rekla je čvrsto.

Aragorn se nasmiješio, ali u tom smijehu nije bilo veselja, a oči su mu ostale ozbiljne.

"Isto mi govori i Arwen", rekao je namrgođeno, te uzdahnuo. "Da, i ja vjerujem u nas i našu snagu, ali ne mogu ne sjetiti se koliko Prsten može utjecati na nekoga. Sjeti se Isildura."

Iako su ponekad spominjali Neprijatelja i njegov Prsten, pogotovo posljednjih dana s Gandalfom i Elrondom, i oduvijek se borili protiv njegovih slugu, nikada nisu toliko otvoreno pričali o tome kao sada. To je bilo i razumljivo, jer prije im je Prsten bio tek daleki, apstraktan pojam; tek sada je postao nešto blisko i opipljivo, tek je sada njegova prijetnja postala neposredna. Ellin pogleda svoga prijatelja. Breme nasljedstva i obaveza koje je nosio nije bilo lako, a sada je postalo još teže.

"Arwen je u pravu", rekla je blago. "Kao što sam i ja. Ti nisi Isildur."

Nije sumnjala u njega. Razumjela je kako se osjeća. Nije li i sama maloprije izrazila sličnu nelagodu? No doista je vjerovala da će, pogotovo uz Gandalfovu pomoć, zlo biti savladano.

"Zaista želiš poći s onima koji će uništiti Prsten?" Iznenada je promijenio temu. "Jer to je ono što ćemo morati učiniti."

"Pa... da, željela bih", odvratila je slegnuvši ramenima. "Ne bih voljela samo sjediti i čekati i strepiti."

Pomisao na taj zadatak ju je pomalo ispunjavao i strahom, no to nije bilo nešto što bi je odvratilo od nauma. Zamišljala je da će biti opasniji od ijednog pohoda na kojem je bila do sada, da će neprijatelji i zamke biti smrtonosniji no ikad. Priznavala je sama sebi da se boji. No već je odavno naučila da strah izoštrava čula i pomaže u preživljavanju. I zaista nije željela ostati u tjeskobnoj atmosferi iščekivanja.

"Tvome ujaku se to neće svidjeti, znaš to", rekao je Aragorn.

"Znam. Ali zaista želim poći." Ozbiljno je kimnula.

Nije je čudilo što nije upitao zašto; Ellin je znala da je on dovoljno poznaje i razumije. Njegova "mala sestrica" bila je sličnija nekim Dunedainima nego većini vilenjakinja. Smrt roditelja koje su ubili orci uvelike je utjecala na to.

Dan se gasio i u sobi je postajalo sve mračnije. Ellin je ustala i upalila malu svjetiljku na svome stolu. Taman kad se vratila na kauč, vrata njezine sobe su se otvorila i ušao je Elrond, a za njim Gandalf. Obojica su bili ozbiljni, ali učinilo joj se da vidi neku vedrinu i nadu u Elrondovim očima.

"Ujače", rekla je i kimnula u znak pozdrava. "Ima nekih novosti?"

"Upravo dolazimo od Froda", odgovorio je Elrond. "Ponovno sam mu pregledao rame i otkrio posljednju krhotinu bodeža. Sada sam je izvadio. Vjerujem da nije prekasno. Sljedećih nekoliko sati će biti presudni. Ako oni prođu dobro, hobit će se vrlo brzo oporaviti."

"To je sjajna vijest", rekao je Aragorn.

"Doista", dometne Gandalf. "Vjerujem da će uskoro biti sve u redu s Frodom sad kad je krhotina odstranjena. To znači da već za dva, ili najkasnije tri dana možemo održati vijećanje. Izaslanstvo patuljaka već je stiglo. Vilenjaci iz Mrkodola će stići sutra. Ne smijemo više ništa odlagati."

Elrond je ozbiljno kimnuo.

"Tako je", potvrdio je. "Vrlo brzo će biti vrijeme."

Nije morao reći ništa više, Ellin je znala na što je mislio. Vrijeme za polazak, za konačnu borbu protiv neprijatelja.

Sljedeći je dan osvanuo vedar. Ellin je odmah rano izjutra izjahala s bratićima i još nekoliko vilenjaka – pošli su u još jedno izviđanje. Ni toga dana nisu otkrili nikakve tragove nazgula niti drugih neprijatelja. Dok su se vraćali, Ellin je promatrala odsjaj sunca na vrhovima brda koja su okruživala Rivendell i Bruinen. Ma koliko voljela lutanja i putovanja, ova dolina u kojoj je živjela od rođenja ipak je imala posebno mjesto u njezinom srcu. Čak i sada, u zimi, kada je drveće bilo golo i priroda uspavana, nalazila je ljepotu u krajoliku koji ju je okruživao. Nijedna rijeka nije joj se činila toliko kristalno bistra i modra poput Bruinena. Duboko je disala, uživajući u mirisu šume koji joj je ispunio nosnice. Zrake sunca obojile su šumu i Rivendell u zlatno. Igra boja i odsjaja je oživljavala šumu, a pogled na Rivendell obasjan suncem nikada joj nije mogao dosaditi.

Kad su se vratili iz izviđanja poslijepodne je već bilo na izmaku. Ellin je odmah potražila ujaka i našla ga u prizemlju, u salonu koji mu je katkad služio kao dodatna radna soba. Kroz dva velika prozora na južnome zidu ulazilo je mnoštvo dnevnog svjetla, pa svjetiljke i svijeće još nisu bile upaljene. U kaminu je gorjela vatra, bilo je ugodno toplo. Elrond je sjedio za masivnim drvenim stolom, proučavajući neku mapu, a kada je Ellin ušla digao je pogled i nasmiješio joj se.

"Evo, stigli smo." Prišla mu je i poljubila ga u obraz, te se smjestila na stolicu pokraj njegove. "Kako je Frodo?"

"Mnogo bolje", odvratio joj je Elrond, a osmijeh mu je postao još širi. "Jutros se probudio i dugo razgovarao s Gandalfom. Sada opet spava, a kada se probudi trebao bi biti posve oporavljen. Bit će sve u redu s njim."

"To je dobro", rekla je kimnuvši. "A ima li još štogod novo? Je li stigao Legolas?"

"Da", odgovorio joj je ujak. "Stiglo ih je šestoro iz Mrkodola, došli su prije otprilike jednog sata."

"Odlično! Jedva čekam napričati se s njime", rekla je veselo i ustala. "Idem se presvući i pojesti nešto, pa ću ga potražiti."

Legolasa je upoznala prije nešto više od pedeset godina, na jednom od prvih putovanja s Aragornom i Elrondovim sinovima, kada su neko vrijeme proveli u Mrkodolu i borili se zajedno sa Šumskim vilenjacima protiv orka i divovskih paukova. Tada su bili položeni temelji prijateljstva koje se s godinama produbljivalo i trajalo je i sada. Povremeno su se susretali u narednim godinama i desetljećima, kako za njenih boravaka u Mrkodolu, tako i u prilikama kada je on ponekad posjećivao Rivendell. Uvijek joj je bilo drago sresti ga; voljela ga je i cijenila je njegovu hrabrost i požrtvovnost.

Legolasov dolazak u Rivendell ju je obradovao; nije ga vidjela pune dvije godine i veselila se što će sada imati prilike konačno razgovarati i s njim. Zastala je na hodniku, razmišljajući kamo najprije krenuti. Najzad, uputila se do kuhinje gdje je na brzinu poručala, a potom se popela u svoju sobu te se oprala i presvukla iz odjeće u kojoj je bila vani. Tada su joj pažnju privukle posljednje sunčeve zrake koje su joj se kroz prozor ušuljale u sobu. Nakon nekoliko tmurnih i oblačnih dana, poželjela je vidjeti zalazak sunca. Prebacila si je plašt preko ramena i izašla na balkon. Sunce je bilo tik uz obzor, a nekoliko trenutaka kasnije počelo je nestajati iza hrpta brda. Vilenjakinja je promatrala kako sjene pomalo nestaju dok je zlatna kugla tonula i smanjivala se, sve dok i posljednja mrvica blještavila nije iščezla. Ellin je još ostala na balkonu, gledajući kako se igra boja sada preselila na nebo. Istočno nebo postajalo je tamnije modro, zapad je još bio zlatne boje, a nekoliko sitnih oblačića postali su ružičasti. Iako joj se vjetar sad kad je sunce zašlo učinio hladnijim, nije se odmah vratila u sobu. Samo je čvršće stegla plašt oko sebe te ostala i dalje na balkonu, očarana prizorom i bojama što su se mijenjale svakog trenutka.

Uto se začuo topot konja. Spustila je pogled prema dvorištu u koje je ujahao čovjek ogrnut crnim plaštem. Po stablu i zvjezdicama na njegovom štitu odmah je prepoznala da dolazi iz Gondora. S pojasa mu je visio bijeli rog ukrašen zlatom. Odjednom je osjetila znatiželju i poželjela je saznati o kome se radi, i zašto bi netko iz Gondora uopće krenuo na tako dalek put. Hitro se okrenula i požurila prema prizemlju. Izašla je u dvorište, a tamo je već bio Elrond i razgovarao s posjetiteljem. Njezin ujak je pozvao jednog od vilenjaka koji su bili u dvorištu i zamolio ga da se pobrine za konja njihova gosta, a potom su se obojica okrenula prema ulazu u kuću, gdje je stajala ona.

"Ovo je moja nećakinja Ellin", reče Elrond pokazujući prema njoj, a onda se okrenuo prema čovjeku kraj sebe. "Ellin, ovo je Boromir sin Denethorov, Namjesnik Gondora."

Bio je visok, širokih ramena, i na prvi pogled je vidjela da je snažan. Obuhvatila je pogledom njegov stas, lijepo oblikovano lice i sive oči. On joj se naklonio lakim pokretom glave i pružio joj ruku. Stisak mu je bio čvrst. Ellin mu kimne u znak pozdrava i dobrodošlice, a pažnju joj je posve zaokupio njegov pogled. Elrond je tada pokazao Boromiru da ga slijedi u unutrašnjost kuće. Ona je hodala uz njih, slušajući što govore. Boromir je ukratko opisao svoj put od Minas Tiritha do Rivendella, za što mu je trebalo nekoliko tjedana. Nije rekao zašto je krenuo na put, ali tek je stigao i bilo je vremena za razgovore i objašnjenja. Elrond ga je ozbiljno saslušao, a potom mu predložio da se odmori i osvježi prije večere.

"Ellin, hoćeš li ti otpratiti Boromira do jedne od soba za goste?"

"Naravno", odgovorila je ujaku i dala znak Boromiru da je slijedi kroz hodnike. Pokazala mu je sobu, rekla mu da će doći netko po njega kada bude vrijeme za večeru, te se uz kratki pozdrav udaljila. Silazeći u prizemlje, malo je razmislila o njemu. Na vlastito iznenađenje, osjetila je želju bolje ga upoznati. Procijenila je da ima oko četrdeset godina. Čim je čula njegovo ime, odmah je znala o kome se radi; sjećala se da je prije dvije godine čula vijest o smrti Denethora, tadašnjega Namjesnika, a na toj dužnosti naslijedio ga je njegov stariji sin Boromir. Međutim, nikada ranije nije upoznala nikoga iz Gondora jer nikada nije bila u toj zemlju, a isto tako nitko iz Gondora nije za njenoga života posjetio Rivendell.

"Ellin!" Začula je poznati glas iza sebe i hitro se okrenula. Legolas je hodao prema njoj i smiješio se. Požurila je prema njemu i čvrsto su se zagrlili.

"Legolas, napokon!" uskliknula je uzvrativši smiješak. "Tako mi je drago da te vidim. Je li sve bilo u redu putem?"

"Jest, sve je prošlo mirno", odgovorio je.

Ellin se zagledala u svoga prijatelja.

"Oh, sada bih te pitala stotinu stvari odjednom. Kako si, što ima novo, kako tvoj otac...?" Tada ga je uzela za ruku i povela ga prema dnevnoj sobi. "Dođi. Do večere ima još vremena. Pričaj mi novosti."

-x-x-x-

Boromir se osvježio i presvukao, no onda je odlučio da neće leći i čekati poziv za večeru. Nije bio previše umoran i izašao je iz svoje sobe, te krenuo u razgledavanje Elrondove kuće; bio je znatiželjan. Prošao je hodnikom te ušao u jednu sobu čija su vrata bila otvorena, a radilo se o knjižnici. Iz nje je prešao u iduću prostoriju i zastao, ogledavajući se. Obje prostorije su imale mnoštvo ukrasa, vilenjačkih slika i rezbarija te staroga oružja. Sljedeća soba kroz koju je prošao opet je bila ispunjena policama s knjigama. Sve je proučavao sa zanimanjem. Naposljetku je ušao u jednu veliku prostoriju u čijoj se sredini nalazilo nekoliko kružno raspoređenih potpornih stupova. Posljednja slaba svjetlost dana koji se gasio dolazila je kroz nekoliko uskih prozora koji su se nalazili prilično visoko, blizu kupolastoga stropa. Većina malih baklji pričvršćenih na zidovima bila je ugašena; gorjele su tek dvije. Kada su mu se oči privikle na polutamu, obratio je pažnju na slike koje su krasile zidove prostorije. Prikazivale su pobjedu Posljednjeg saveza nad Sauronovim snagama. Polako je hodao unaokolo, razgledavajući jednu po jednu. Osmjehnuo se, na trenutak osjetivši zanos i strahopoštovanje razmišljajući o tim danima. Zatim se okrenuo; oči su mu se raširile, a srce ubrzalo kada je shvatio u što gleda. Pred njim je na posebnom postolju počivalo nekoliko krhotina mača. Drška, jabučica i ukrasi na sječivu nisu ostavljali mjesta sumnji. Narsil! Nije odolio i posegnuo je za njime, obuhvativši čvrsto dršku s obje ruke. Ova je oštrica odsjekla prst sa Sauronove ruke i preokrenula tijek svih zbivanja. Ratnik u njemu je na trenutak osjetio navalu adrenalina, zamišljajući kako drži tu veličanstvenu oštricu. Onda se prenuo i uzdahnuo, nevoljko odloživši dršku. Mač je bio razlomljen, stari slavni dani su prošli. Ovi sadašnji bili su mnogo tmurniji i nesigurniji.

Kada se okrenuo kako bi pošao dalje, ispod jedne baklje nekoliko metara dalje zapazio je čovjeka kako sjedi, držeći knjigu u ruci. No prodoran pogled neznanca nije počivao na knjizi, već na njemu. Boromir ga hitro promotri. Odjeća mu je bila iznošena i pohabana, iako se na prvi pogled vidjelo da je udobna i funkcionalna. Zacijelo jedan od graničara, sjevernih Dunedaina, odmah je zaključio. Iako se o njima nije mnogo čulo, znao je da u sjevernim krajevima još žive nasljednici Numenora, potomci onih koji su davno osnovali kraljevstvo Arnor, i da se bore protiv orka i slugu Neprijatelja čuvajući tako mir na sjeveru. Iz Gandalfovih povremenih posjeta Minas Tirithu saznao je da ih je posljednjih godina vodio čovjek po imenu Aragorn. No u Gondoru se vjerovalo da je linija kraljeva na sjeveru bila prekinuta – baš kao i na jugu u Gondoru.

"Pozdrav!" Boromir je prišao i kimnuo čovjeku koji je i dalje sjedio i šutke ga promatrao, te odlučio predstaviti se. "Ja sam Boromir sin Denethorov. Dolazim iz Gondora."

"Pozdrav i tebi. Ljudi s juga su dobrodošli ovdje u Rivendellu." Čovjek mu je uzvratio naklon. "Mene zovu Strider."

"Strider?" ponovio je Boromir zamišljeno za njim. To nije bilo pravo ime i nije otkrivalo ništa o podrijetlu. Zanimljivo. "Živiš ovdje?"

Strider je odložio svoju knjigu.

"I da i ne. Povremeno boravim ovdje, iako sam mnogo vremena i u divljini, na putu."

Odgovor je potvrdio Boromirovu pretpostavku. "Ti si jedan od graničara iz Arnora?" upitao je.

"Jesam", odgovori mu Strider i lako se nasmiješi. "A ti si Namjesnik Gondora." Ovo posljednje nije bilo pitanje.

Boromir kimne. Osjetio je da ga čovjek proučava, što ga je istovremeno zabavljalo i zanimalo.

"Da. Maloprije sam stigao. Tražim odgovore na neka pitanja i nadam se da ću ih dobiti", rekao je čvrsto.

"Zacijelo hoćeš, o čemu god se radi", odvratio je Strider i kimnuo. "Znanje i mudrost Elronda i Gandalfa su veliki."

Boromir mu ne odgovori odmah. Nije znao što može očekivati, no usrdno se nadao da će naći rješenje zagonetke i, eventualno, saveznike. Svima je prijetila ista opasnost.

Sjeo je na jednu od stolica koje su bile u blizini. Ostatak dvorane utonuo je u još veću tamu jer je pala noć i više nije ulazila svjetlost izvana. Samo je još postolje gdje su ležale krhotine Narsila bilo diskretno osvjetljeno treperavom svjetlošću male baklje postavljene nasuprot. Krhotine su sad blistale odbljescima vatre.

"Mora da je bio veličanstven nekad", reče zamišljeno Boromir kimnuvši prema Narsilu.

"Ne vjeruješ da može ponovno postati veličanstven?" upita Strider, a Boromir je osjetio nijansu izazivanja u njegovu glasu.

"Možda i može", odvratio je jednakim tonom. "Vilenjacima zacijelo ne bi bilo teško prekovati mač. No tko bi ga nosio? On pripada samo kralju, a linija kraljeva je prekinuta. Ni Gondor ni Arnor nemaju kralja... niti će ga imati."

Boromir se opet okrenuo i zagledao u Narsil, sjetivši se osjećaja kada ga je maločas držao. Doista, bio je veličanstven, i u tome kratkome trenutku je poželio da taj mač pripada njemu. Potom je opet pogledao Stridera, koji je sada zurio negdje u daljinu očito odlutavši u mislima negdje daleko. Tijekom svoje vojne i namjesničke službe Boromir je naučio brzo procjenjivati ljude, i nije često griješio. Strider je djelovao opušteno i ležerno, no naslutio je da se ispod toga krije neprestana napetost i budnost. Sive oči su mu bile prodorne i odavale su veliko iskustvo. Život sjevernih graničara zacijelo je bio sličan životu ithilienskih graničara, i pun opasnosti. No u Striderovom držanju i govoru osjetio je i neku posebnu pronicljivost. Ispod vanjštine običnog graničara skrivalo se mnogo više, zaključio je Boromir.

"Vidjet ćemo..." promrmljao je Strider tiho, kao da govori sam sebi.

Boromir ga pogleda iskosa, upitavši se što je pod tim mislio. Ipak, i prije nego što je stigao nastaviti, začula se tiha škripa vrata, a potom i šuštanje haljine i jedva čujni koraci. Dignuo je pogled u pravcu zvuka i ugledao vitku vilenjakinju kako im se približava. Duga tamnosmeđa kosa sezala joj je do struka. Bila je odjevena u dugu bijelu haljinu, a oko vrata je nosila blistav bijeli dragulj. Bila je prelijepa. Strider je ustao, a za njim i Boromir. Primijetio je da se izraz na Striderovom licu promijenio kada ju je ugledao, a pogled mu je omekšao. Nije mu promaklo da je i ona jednako nježno pogledala Stridera.

Boromir joj se naklonio i pružio ruku kad se okrenula prema njemu.

"Ja sam Boromir sin Denethorov, dolazim iz Gondora", predstavio se. "Stigao sam prije otprilike jednog sata."

"Ja sam Arwen, Elrondova kći", rekla je i lagano kimnula. "Dobrodošao u Rivendell."

"Hvala." Još jednom se naklonio te učinio korak unazad. "Upravo sam namjeravao otići, još ću izaći malo prije večere."

Pozdravio ih je i udaljio se. Sišavši u prizemlje ugledao je nekoliko vilenjaka, no nije sada imao želju razgovarati i upoznavati se s njima. Samo je kimnuo i kratko se nasmiješio, te izašao van u dvorište, poželjevši malo biti sam. Bilo je posve mračno, a na vedrom nebu su blistale zvijezde. Hladni vjetar koji se spuštao niz obronke brda kao da je htio podsjetiti da ovih dana započinje najhladnije godišnje doba. Boromir zažali što je izašao bez toplog plašta, no nije se odmah vratio u kuću.

U misli mu se vratila vilenjakinja koju je upoznao pri dolasku. Elrondova nećakinja, Ellin. Bila je doista lijepa, a oči zelene poput njenih rijetko su se viđale. Upitao se kakav je bio život vilenjakinja. Vjerojatno ispunjen pjevanjem, vezenjem i harfama, razmišljao je sliježući ramenima. Međutim, Ellin je izgledala kao da se u njoj krije neka prikrivena snaga; njegovo oko iskusnog ratnika uočilo je da su joj pokreti bili laki i gipki. Zanimljivo. Nije mogao procijeniti koliko joj je godina. Na prvi pogled izgledala je mlado, ali pretpostavljao je da vilenjakinje zacijelo izgledaju jednako i sa trideset i sa tri tisuće godina. Arwen mu je također djelovala mladoliko, nije mogao procijeniti ni njezinu dob.

Naposljetku, hladnoća ga je natjerala da se vrati unutra. Popeo se ponovno u sobu koju su mu dodijelili, te napokon legao da se ipak malo odmori.

Nešto kasnije jedan vilenjak je zakucao na vrata Boromirove sobe i rekao da ga domaćin poziva na večeru s ostalima. Spustio se za vilenjakom u prizemlje, gdje je bio uveden u blagovaonicu. Prostorija je bila velika, pravokutnog oblika, i vrlo lijepo uređena. Bila je jarko osvijetljena brojnim bakljama i svjetiljkama, a zidovi su bili prekriveni tapiserijama. Na suprotnoj strani od one kroz koju je ušao nalazila su se još jedna vrata, a pokraj njih dva kipa. Jedan od njih imao je ruku položenu na drški mača, dok je drugi držao lûk i strijelu. Kamin, smješten na jednom od dva duža zida, bio je ozidan tamnocrvenim ciglama.

Boromir je tada promotrio stol i osobe okupljene oko njega. Neki su već sjedili, a neki su još razgovarali oko stola i tek zauzimali svoja mjesta. Većina su, naravno, bili vilenjaci. Elrond je zauzeo mjesto na čelu stola. S njegove lijeve strane bio je jedan vilenjak, a s desne Gandalf. Pozdravio je staroga čarobnjaka kojeg je među prisutnima jedinoga poznavao iz njegovih povremenih posjeta Minas Tirithu; nije ga dugo vidio, no sada nije bilo vremena za razgovor jer ga je jedan od vilenjaka poveo do njegovog mjesta. Nasuprot njega i prema lijevo sjedila su trojica patuljaka. Odjeća im je bila bogata i raskošna, ukrašena draguljima i zlatom. No njegov je pogled bio privučen na drugu stranu, u desno. Između Arwen i jednog plavokosog vilenjaka upravo je sjela Ellin. Odjeća joj je bila jednostavna: uske hlače i tunika isticali su njezin vitki stas, a tunika joj je bila zelene boje, baš poput njenih očiju. Od nakita je nosila tek jedan tanki zlatni lančić. Kosa joj je bila skupljena u rep, pa je njezino lijepo lice još više dolazilo do izražaja. Kada se smjestila, pogledala je prema njemu, kimnula mu i nasmiješila se. Uzvratio joj je pozdrav i malo se smeo.

Uto se začulo nekoliko veselih glasova, i kroz vrata kroz koja je i on maločas prošao ušle su četiri neobične prilike. Boromir se zapanjeno zagledao u njih. Bili su niski – niži čak i od patuljaka, koliko je mogao ocijeniti na prvi pogled. Polutani! Odmah se sjetio Faramirova i vlastitog sna zbog kojeg je i bio ovdje, a u kojem su se spominjali i polutani. Osjetio je tračak nelagode shvaćajući da se doista nalazi na prekretnici – da su na pomolu neke velike stvari nakon kojih Međuzemlje više neće biti isto kao i do sada.

Dvojica polutana smjestila su se sa suprotne strane stola, pokraj patuljaka, a dvojica su zauzela dva slobodna mjesta do njega.

"Bok!" rekao je jednostavno i veselo polutan koji je sjeo uz njega. "Ja se zovem Peregrin Took, a ovo je moj prijatelj Meriadoc Brandybuck. Ali za prijatelje, skraćeno, mi smo Pippin i Merry. A kako se ti zoveš?"

Njihovom prostodušnom veselju bilo je teško odoljeti i Boromir im se nasmiješi.

"Ja sam Boromir. Dolazim iz Gondora."

"Gondor?" ponovi Pippin za njim. "Čuo sam za tu zemlju, ali se ne mogu sjetiti gdje je. Odakle točno dolaziš?"

Boromir ga je pogledao malo začuđeno, pitajući se zbija li polutan šale s njim.

"Gondor je na jugu", odgovorio je. "Mnogo južnije odavde, više tjedana putovanja udaljen. Moja zemlja leži južnije od Bijeloga gorja, uz more."

Pippin se lupio po čelu.

"Ah da, sad sam se sjetio", skrušeno se nasmijao, a onda namignuo. "Znaš, ja ti nisam baš volio školu, ni povijest ni zemljopis. Češće sam bježao iz škole."

Boromir se nasmijao na to, pa pružio ruku prema jednom od pladnjeva s pečenim mesom koji su bili na stolu. Napunio je tanjur, te uzeo i komad kruha. Kruh je bio posve bijeli i mirisan; ukusom nije bio nalik na onaj na koji je naviknuo, ali bio je izvrstan i topio se u ustima. Svi su počeli jesti i žamor se malčice utišao, iako ne sasvim. Najglasniji su i dalje bili polutani. Njihovi osmijesi i veselje bili su prirodni i iskreni, i Boromir zaključi da mu se sviđaju.

Bacio je kratki pogled prema Ellin. Polako je jela i izgledala je udubljena u razgovor s vilenjakom koji je sjedio kraj nje. Primijetio je da gotovo i nije skidala pogled s njega i da mu se mnogo smiješila.

"A čime se inače baviš?" Iz zamišljenosti ga je trgnuo Pippinov glas. "I kako to da si doputovao ovamo?"

"Pa, moglo bi se reći da zapovijedam gondorskom vojskom, i da zajedno s bratom upravljam Gondorom", odgovorio je. Pitanje ga ovoga puta nije iznenadilo – sada je shvatio da polutani znaju vrlo malo o Gondoru. Polako je počeo stjecati sliku o njima i bilo mu je jasno da su do sada živjeli u svome malenom, sigurnom svijetu ne znajući mnogo o vanjskome svijetu te zemljama i ljudima u njima. "A došao sam zato jer mi treba Elrondov savjet."

Vidio je kako su se oči oba polutana raširile.

"Zapovjednik? Onda si i ti jedna od većih faca ovdje", dobacio mu je Merry punih usta.

Boromir se na ovo morao nasmijati.

"M, nisam", odmahnuo je rukom. "Samo obavljam svoju dužnost i služim svojoj domovini."

Posegnuo je za kaležom i otpio malo vina, te ponovno pogledao prema Ellin. I dalje je izgledala vrlo zaokupljena razgovorom sa svojim susjedom. Boromir se upitao zašto je to zapazio i zašto uopće pogledava prema njoj.

"I kako je u tvojoj domovini?" pitao je dalje znatiželjno Pippin između dva zalogaja.

Boromir se ponosno nasmiješio.

"Dolazim iz Minas Tiritha. Čuli ste za njega?" upitao je. Pippin je nesigurno odmahnuo glavom, a Merry je žustro kimnuo. "Najljepši grad na svijetu. Kamen njegovih zidina i kuća je bijeli i blista na suncu. Nikada nisam uspio odlučiti je li mi ljepši u zoru kada je obasjan prvim zrakama izlazećeg sunca, ili pri zalasku kada je okupan zadnjim zlatnim zrakama iza Mindolluina."

Gledao je prema tapiseriji na zidu, ali nije je vidio; pred očima mu je bio njegov voljeni grad, Bijelo drvo, zastave i namjesnička palača. Kada je odlazio bio je tmuran i oblačan dan, Mindolluin se nije ni vidio – bio je skriven u olovnosivim oblacima. S Faramirom se oprostio na vratima koja su vodila u šesti krug grada. "Čuvaj se, brate", rekao mu je tada Faramir.

"Vidi se da jako voliš svoj grad", reče Pippin, a Boromir je primijetio neku vrstu sjete i ozbiljnosti u polutanovim očima.

"Da, volim", tiho je odgovorio.

"A što je taj Mindolluin koji si spomenuo?" ubacio se Merry.

Boromir se nasmije. Izgledali su poput dvoje znatiželjne djece i činilo se da nikad neće prestati s pitanjima. Međutim, nisu mu bili dosadni već vrlo simpatični, i sa zadovoljstvom je odgovarao na njihova pitanja.

"To je planina koja se uzdiže sa zapadne strane Minas Tiritha. Zapravo, na njezinim donjim obroncima je sagrađen."

Uskoro je završio s jelom, kao i ostali oko njega. Za kraj, troje vilenjaka je donijelo nekoliko pladnjeva s kolačićima. Posegnuo je za jednim i pogledao prema Ellin. Gledala je u njega, a onda je naglo skrenula pogled. Gledajući je, opet je osjetio nešto neobično, nešto poput grča u želucu, kao i ranije. Čudio se sam sebi. Zatim se okrenuo prema polutanima. Nisu samo oni imali pitanja, i on je bio znatiželjan saznati više o njima.

"A odakle vi dolazite? Neki u mom narodu čak misle da polutani postoje samo u legendama", upitao je, grickajući ukusne kolače.

"Mi sami sebe zovemo hobiti", odgovorio mu je Pippin ponosno. "I dolazimo iz Shirea, zemlje zapadno od rijeke Brandywine."

"Nisu svi hobiti zapadno od rijeke, jer Shire se proteže i istočno", upao je Merry obraćajući se Pippinu, tobože uvrijeđeno, da bi se potom okrenuo prema Boromiru. "Dosta ih živi i u Bucklandu, pokrajini istočno od Brandywinea, i to neki od najpoznatijih. Ja dolazim od tamo."

"Vi preko rijeke ste čudni, to svi znaju", odvrati mu Pippin i nasmije se.

"Ma nemoj!" uskliknuo je Merry. "A svi znaju da su Tookovi najčudniji."

Boromir se nasmiješio gledajući njihovo međusobno zadirkivanje. Bilo je očito da su dobri prijatelji. Ime hobit bilo mu je novo, nije znao da sami sebe tako nazivaju.

"A kako ste se vi našli tu? I vi ste daleko od kuće." Rekao je to nehajno, ali zapravo je bio napet i na neki način je slutio da je odgovor važan. Zanimalo ga je značenje pjesme, objašnjenje Isildurove kletve i uloga polutana u svemu.

Pippin se malo nagnuo prema njemu i spustio glas.

"Frodo je imao jedan jako važan zadatak", rekao je i pritom pokazao Boromiru na hobita svijetle kose koji je sjedio na suprotnoj strani stola. "Morao je nešto donijeti za Gandalfa tu u Rivendell, a mi ostali smo putovali s njim. I Strider nam se pridružio po putu, u Breeju. Da nije bilo njega, ne bismo uspjeli."

Boromir je polako kimnuo, napeto razmišljajući. Polutan spomenuo važan zadatak i rekao je da su nosili nešto, i naslutio je da bi se moglo raditi o nečem doista bitnom, da je u tome ključ. Sama činjenica da je Pippin počeo govoriti tiše i tajnovitije bila je značajna.

"Što ste nosili?" upitao je nehajnim glasom, kao da ne mari previše za odgovor, i nije dopustio da se na njemu vidi nemir.

"Pa..." Pippin je započeo i zastao, promeškoljivši se u nelagodi. I dalje je govorio tiho. "Zapravo, baš i ne bih smio govoriti o tome. Uvijek sam bio previše brbljav i možda nisam smio reći ni ovoliko." Zarumenio se. "Najbolje će biti da pitaš Gandalfa ili Elronda."

Boromir je kimnuo i odlučio da hobita neće više ispitivati o tome; ionako je planirao dug, ozbiljan razgovor s gospodarom Rivendella.

"A zašto si rekao da ne biste uspjeli bez Stridera?" upitao je.

"Bilo je jako opasno, znaš", odgovori mu Pippin i kimne. "Napali su nas crni jahači, još u Shireu, a kasnije po putu su napali još jednom, i ranili Froda."

Merry se nagne bliže njima.

"To je bilo na Amon Sulu, tamo su ga ranili", nadopunio je. "Strider nas je onda izvukao, inače bi nas sredili. Bilo ih je pet."

Ustao je sa stolice i zamahnuo nekoliko puta rukom držeći imaginarni mač, ne bi li još slikovitije prikazao tu borbu. Ma kako priča zvučala ozbiljno, Boromir se morao osmjehnuti gledajući hobita kako maše rukama i prikazuje borbu.

"O kakvim crnim jahačima govorite?" upitao je kad se Merry vratio na svoje mjesto.

Pippin se ogledao lijevo i desno, a potom i preko ramena, iza sebe, kao da se boji da će se jedan od njih sada iznenada pojaviti.

"Ne prisjećam ih se baš rado", najzad je rekao. "Bili su jezoviti, crniji od noći, i jako opasni. Strider je rekao da ih ima ukupno devet, da su sluge Neprijatelja i nazvao ih nazgulima."

Boromir ispusti dah. Nazguli! Sauronovi sluge, davno savladani utjecajem devet Prstenova, kojima pak zapovijeda Prsten vladar... Namrštio se, razmišljajući. U posljednjih godinu-dvije nazguli su nekoliko puta sudjelovali u napadima na Ithilien i Osgiliath, a moć im je bila velika. Što je moglo značiti njihovo prisustvo tako daleko na sjeveru? I što je jedan polutan mogao imati, a što je njih zanimalo? Mogao se sjetiti jedino Prstena vladara kao mogućeg odgovora, no to je bilo isuviše nevjerojatno i šokantno. Ionako se znalo da je Prsten bio izgubljen u Gladdenu kad je Isildur poginuo, i odnesen rijekom možda čak i do mora. Ili ipak ne?

"Kako ste se izvukli?" upitao je najzad, i dalje razmišljajući o nazgulima i Prstenu.

"Strider ih je uspio vatrom i mačem otjerati s Amon Sula, a onda smo pobjegli u divljinu, dalje prema Rivendellu", rekao je Pippin. Usprkos neugodnim sjećanjima na opasnost, vidjelo se da uživa pripovijedati o njihovim doživljajima. "Frodo je bio ranjen, jedan crni jahač ga je pogodio bodežom u rame, i morali smo žuriti. Srećom, na putu nas je našla Arwen. Naime, gospodar Elrond je poslao više vilenjaka nama ususret kako bi nas našli i pomogli nam."

"Ona je uzela Froda na svoga konja i pojurili su ovamo", ubacio se Merry, nastavivši pričati. "Mi ostali smo nastavili pješice i stigli u Rivendell jedan dan nakon njih."

Boromir je posegnuo za kaležom i otpio još malo vina.

"Vidim da ste prošli dosta pustolovina. Hrabri ste", rekao je kimnuvši im.

"Ma, nije to ništa", odmahnuo je Pippin glavom i oborio pogled. "Strider nas je spasio, a najveći teret je bio na Frodu. Mi ostali hobiti smo samo krenuli s njim da mu budemo pri ruci."

"Pravi ste prijatelji", opet im se osmjehnuo, a to je i mislio. Mogao je jasno osjetiti zajedništvo među polutanima. No tada je razmislio o zadnjim Pippinovim riječima. Teret na Frodu? Bilo je sve jasnije da se radi o nečem izuzetno važnom.

"Upoznao si Stridera?" upita ga Merry.

"Jesam", odvrati Boromir, prenuvši se iz misli. "Upoznao sam ga ranije, malo nakon što sam stigao. Čudi me da nije i on ovdje s nama na večeri."

"Možda je imao kakvog važnog posla", reče Pippin. "Znaš, on ti je Gandalfov i Elrondov stari prijatelj."

I prije nego što je Boromir stigao razmisliti o rečenom ili išta odgovoriti, Elrond je ustao sa svoga mjesta i pozvao sve prisutne da prijeđu u susjednu prostoriju. Krenuo je prema vratima na suprotnoj strani, onima pokraj kojih su stajala dva kipa. Svi ostali su ga slijedili. Kada su se vrata otvorila, Boromir je ugledao još jednu veliku prostoriju, slične veličine kao i blagovaonica. Unutra je bilo polukružno raspoređeno mnoštvo stolica. Prije no što će ući, zastao je na vratima.

"Što će se sada događati?" upitao je najbližeg vilenjaka koji je prolazio pokraj njega.

"Vrijeme je za pjesme i priče", odvratio je vilenjak i ušao unutra. Boromir je ostao stajati na vratima. Zapravo, umor od dugoga puta ga je polako počeo savladavati, a obilna večera je svakako pridonijela osjećaju pospanosti, i razmišljao je o tome da pođe u svoju sobu. Primijetio je da je tada stigao i Strider i zauzeo mjesto uz Arwen. Među ostalima, ugledao je Ellin. Već je sjedila, a pokraj nje je bio isti vilenjak kao i za vrijeme večere. Smiješila mu se.

Opet se upitao zašto je toliko privlačila njegovu pažnju, no onda je samo slegnuo ramenima. Bili su potpuni stranci, zacijelo i ne bi imali o čemu razgovarati. Ipak, dok se okretao i odlazio, na trenutak je poželio biti na mjestu plavokosog vilenjaka.

"Hej, kamo ćeš? Zar nećeš ostati?"

Boromir se okrene i ugleda Pippina koji ga je gledao s iščekivanjem.

"Malo sam umoran, mislim da ću uskoro ići spavati", ispričao se. Osim toga, sada nije bio raspoložen za slušanje pjesama.

"Onda laku noć!" Hobit mu je veselo mahnuo i iščeznuo u velikoj dvorani, a Boromir je izašao iz blagovaonice i našao se u velikom hodniku kojim je i ranije došao. Polako je krenuo prema stepenicama koje su vodile na kat. Stepenice i hodnik bili su diskretno osvijetljeni svijećama. Sve je utihnulo i opustjelo, očito su se svi okupili u velikoj dvorani.

Ušao je u svoju sobu i prišao prozoru koji je gledao prema jugu. U sobi je bio mrak, a kroz prozor je ulazila tanka traka srebrnaste svjetlosti. Mjesečina je obasjavala krajolik i Boromir je mogao vidjeti dio dvorišta, nekoliko kuća i dolinu kroz koju je tekao Bruinen. Sve je izgledalo mirno i spokojno. Tada mu se u misli vratio razgovor s hobitima. Jako ga je zanimalo i ono što nije bilo izrečeno u tom razgovoru. Što su to nosili polutani? Očito, neki vrijedan i važan predmet; pomagao im je tajanstveni, nipošto samo obični graničar, a napali su ih nazguli, što je značilo da se njihov gospodar jako zanima za taj predmet.

Prsten vladar? Ne, to je ipak nemoguće, on je izgubljen. Možda neko drugo važno oružje?

Boromir slegne ramenima, znajući da ništa neće saznati do sutra. A tada, nadao se, napokon će dobiti odgovore na sva svoja pitanja.

-x-x-x-

Aragorn je sjedio u dvorani i gledao prema vilenjačkom pjevaču, no nije obraćao previše pažnje na riječi pjesme i melodiju. Misli su mu bile koncentrirane na sutrašnje vijećanje i ono što će uslijediti kasnije: uništenje Prstena i borba protiv Saurona. Činilo se da je napokon stigao trenutak da se suoči sa sudbinom, da prihvati najveću odgovornost. Morao je to učiniti, i znao je da neće uzmaknuti.

Vilenjački kovači prekovat će Narsila i on će ga ponijeti u rat. Jedan od najslavnijih mačeva Međuzemlja. Na trenutak se zamislio, pokušavajući se sjetiti što je Boromir rekao toga poslijepodneva. "No tko bi ga nosio? On pripada samo kralju, a linija kraljeva je prekinuta." Uskoro, pokazat će se je li dostojan toga naslova.

Znao je da će Boromir vrlo brzo saznati njegov pravi identitet, no uobičajeni oprez i nepovjerljivost zadržali su ga da se predstavi pravim imenom. Uz to, želio je vidjeti kakvo je Boromirovo ponašanje prema običnom graničaru, dok još ne zna o kome se radi. Razgovarali su prekratko da bi stigao bolje procijeniti Boromira; prvi dojam je bio da se radi o ponosnom i samouvjerenom čovjeku. Znao je da će ga morati dobro upoznati. Mnogo toga će ovisiti i o odnosu njih dvojice, jer Boromir je bio Namjesnik Gondora. Njegov namjesnik; ta pomisao mu je još bila neobična i nestvarna.

Arwenina ruka je ležala u njegovoj, i stisak koji je sada pojačala ga je vratio u stvarnost. Pokazala je prema vratima i upitno ga pogledala, na što joj je kimnuo. Tiho su izašli. Pustio joj je da ga vodi, i nije se mnogo iznenadio kada je vidio da je krenula stazom uzvodno uz Bruinen. Stotinjak metara uzvodno od Elrondove kuće nalazio se mali stari kameni mostić. Bio je sasvim uzak i jednostavan, za razliku od velikog popločanog mosta s ukrašenom ogradom, koji je bio malo dalje nizvodno i koji se nalazio na glavnoj cesti što je vodila u Rivendell. Ovo je bilo njihovo mjesto – često su dolazili ovdje šetati, razgovarati i promatrati rijeku.

Zaustavili su se tik uz mostić, držeći se za ruke. Mjesečina je obasjavala šumu i rijeku čija je uzburkana površina odražavala mjesečevo svjetlucanje. I dragulj oko Arwenina vrata kao da je blistao nekim posebnim sjajem.

"Znam da te brine ono što te čeka", razbila je tišinu Arwen. "Ali ne sumnjam u tebe. Uspjet ćeš."

Gledala je u njega očima punim povjerenja i nasmiješio joj se.

"Želim vjerovati da ćemo uspjeti. Samo ne želim biti previše samouvjeren. Nikad se ne može znati što će se dogoditi."

"Mogu osjetiti. Suočit ćeš se sa zlom, i pobijediti ga. Nisi vezan ni za čiju sudbinu."

Aragorn je znao na što je mislila.

"Možeš biti sigurna da ću dati sve od sebe", odvratio je i privukao je k sebi, a ona mu je sklopila ruke oko struka. Grleći je, zaboravio je na Prsten i Saurona i rat.