Eowyn i Faramir upravo su nakon večere prešli u dnevnu sobu i smjestili se na kauč kada se začulo kucanje na vratima. U sobu je ušao čovjek u odori ithilienskih graničara, a ponešto zgužvana i prašnjava oprema jasno su govorili da je dugo jahao. Faramir je istoga časa dohvatio svoje štake i pošao mu ususret, a i ona je ustala odmah za njim. Nije joj trebalo predstavljanje da bi shvatila da se radi o glasniku. Zagledala se u njega, napeto iščekujući vijesti.

A one su sve bile dobre. Naravno, ono najvažnije su saznali još ranije zahvaljujući Manweovu orlu, a sada su čuli i detalje. Brat joj je bio živ i neozlijeđen, baš kao i Faramirov brat, Ellin, Aragorn i svi njihovi prijatelji. Osjećaj olakšanja je bio toliko snažan da je zadrhtala i koljena su joj klecnula – i spustila se natrag na kauč, sklopivši oči. Nekoliko je puta duboko udahnula, a oči su joj se ispunile suzama. Istovremeno se i nasmiješila, srca ispunjena srećom. Zabrinutost koja ju je tištala svih ovih dana se napokon rasplinula. Sada je sve bilo na svome mjestu.

Kako su saznali od čovjeka, oboje su bili pozvani na Cair Andros ako se žele pridružiti vojsci u danima slavlja. No saznali su i to da Boromir i Aragorn planiraju krenuti prema Minas Tirithu već za dva ili najkasnije tri dana.

"Što misliš o odlasku?" upitao ju je Faramir kada je glasnik izašao. Ponovno je sjeo pokraj nje i uzeo obje njene ruke u svoje.

"Pa..." započela je Eowyn i zastala, malo nakrivivši glavu u razmišljanju. "Jako bih voljela vidjeti ih što prije. Ali ako će oni tako brzo doći u grad, ne znam ima li smisla krenuti na put. Došli bismo tamo i gotovo odmah bismo trebali krenuti natrag."

Faramir je polako kimnuo.

"Slažem se", rekao je. "A slavlje će biti još i veće kada svi stignu u grad, pa mislim da nećemo propustiti mnogo ako ne krenemo na taj put."

Nije bilo sumnje da će dani pred njima doista biti ispunjeni proslavama i radošću, i Eowyn se nasmiješila. Ipak, jedna stvar ju je kopkala.

"Što je?" upitao ju je blago Faramir. Pogledala ga je i uočila brigu u njegovim očima.

"Zar je toliko očito?" odvratila je.

"Nije, ali ništa mi ne promiče kada si ti u pitanju", odgovorio je nježno, i srce joj je bilo ganuto.

Eru, hvala ti na tako divnome čovjeku...

Ali je li bio doista njezin? U potpunosti? Upravo su njih dvoje bili ono o čemu je sada razmišljala. Što će biti dalje s njima? S obzirom na njezin status i činjenicu da nije bila iz Gondora, nije se moglo reći da niti jedna prepreka ne stoji pred njima. Je li ovo za njega možda samo prolazna avantura? Po svemu što je do sada vidjela i osjetila, nije mislila da je to slučaj. Ali morala je saznati za sigurno. To je zapravo ostala posljednja sjena na svim dobrim vijestima ovih dana, uključujući i ove najnovije.

Opet se zagledala u njega. Toplina u njegovim očima je bila još jedan znak da njihovi trenuci za njega nisu samo usputna zabava i dala joj je hrabrosti da nastavi.

"Kada vojska dođe u grad uslijedit će slavlje, i svi ćemo sudjelovati. Možda će potrajati nekoliko dana, ali... moj brat će se uskoro poželjeti vratiti u Rohan. A ja..." zastala je, a čelo joj se nabralo. "Jako bih željela još ostati ovdje uz tebe, no dio mene se želi vratiti s njime jer mu i želim i moram pomoći. Na kraju krajeva, to je moja dužnost. Moramo pokopati ujaka i odraditi mnoštvo stvari. Moramo stati uz naš narod. A istovremeno... htjela bih biti s tobom."

Ušutjela je, potpuno rastrzana između svih svojih želja i dužnosti, i mogla se samo nadati da je razumio što je željela reći. Nesigurno ga je pogledala, grizući donju usnu.

Osmijeh koji mu se pojavio na licu, ruka koja je pomilovala njezin obraz i ljubav u njegovim očima dali su joj sve odgovore koji su je zanimali i prije nego što je progovorio.

"Shvaćam", rekao je blago i kimnuo. "Pođi u Rohan. Ostani koliko god treba i odradi sve što moraš. A onda... onda se vrati ovdje. Vrati se k meni. Za stalno."

Oči su joj se raširile. Srce joj je poskočilo. Za stalno. Prestala je disati, pokušavajući shvatiti pravo značenje tih riječi. Čuje li dobro?

A on je sjeo malo uspravnije i ozbiljno je pogledao. I nije ispuštao njezine ruke.

"Eowyn kći Eomundova, mislim da znaš da si začarala moje srce još prvoga dana kada smo se sreli. Nikada nisam sreo nijednu ženu poput tebe i nikada se nisam osjećao ovako. I stoga..." Glas mu je zadrhtao samo na čas, ali odmah je nastavio. "I stoga, volio bih da se nakon obavljenih obaveza vratiš ovamo i da se vjenčamo. Hoćeš li postati moja supruga?"

Njezino srce je poskočilo još jače, pa opet i opet. I dalje nije disala.

A onda je napokon shvatila. I sada je doista mogla reći da je baš sve bilo na svome mjestu.

"Da!" uskliknula je. "Oh, Faramire... niti ja se nisam nikada osjećala ovako", dahnula je. "Svakoga dana te sve više volim, i htjela bih provesti život s tobom."

"I ja tebe volim, Eowyn", rekao je nježno. Usne su im se spojile, i ostatak svijeta je prestao postojati.

-x-x-x-

Posao u bolnici na Cair Androsu nije bio naročito zahtjevan – ranjenika nije bilo jako mnogo, a osim toga, većina su već bili na putu oporavka. Ellin je sredinom prijepodneva pošla na kratki odmor i izašla iz zgrade. Smjestila se na klupicu, i čim je sjela je počela zijevati. Bila je prilično pospana jer je prošle noći zaspala vrlo kasno. Poslije onoga razgovora sinoć ona i Boromir su dugo ostali budni – vodeći ljubav, razgovarajući, jedno drugome u zagrljaju. Ona je pak ostala budna i nakon što je on zaspao, razmišljajući o svemu. I stoga je cijeloga ovoga dana bila prilično pospana.

Sada kada više nije bila s pacijentima, misli su joj se vratile u prošlu noć. Saznavši i gledište druge strane, mislila je da shvaća što joj je Aragorn govorio kada mu je otkrila da se zaljubila u Boromira. I imala je mnogo novih pitanja. Jako je željela porazgovarati s njime, no toga jutra ga je vidjela samo na kratko u prolazu i nije bilo ni prilike ni vremena za pravi razgovor.

Kao da može čuti njene misli, Aragorn je u tome času izašao kroz vrata bolnice. Ugledavši je, kimnuo joj je i prišao te se spustio na klupicu pokraj nje. Napunio je lulu i pripalio je.

"Imaš li možda malo vremena?" upitala ga je Ellin, iako je odmah shvatila da pitanje zvuči blesavo. Samo paljenje lule je značilo da je Aragorn naumio ostati tu neko vrijeme.

"Naravno", kimnuo je i pogledao je uzdignutih obrva.

"Ja..." Zastala je odmah čim je i započela, tražeći riječi. "Sinoć sam vodila najteži, najbolniji, i najvažniji razgovor ikada. I mislim da sada razumijem što si mi jednom htio reći o vezama smrtnika i vilenjaka."

Ušutjela je, i neko vrijeme su se promatrali. Njegove su oči pretraživale njezine, i iako nije bio vilenjak, zahvaljujući svome vilenjačkome nasljeđu mogao osjetiti mnogo više od većine ljudi. A ona je pak posve otvorila um prema njemu, i očito je iz njezina držanja i pogleda dobio dovoljno naznaka za neki opći zaključak. Polako je kimnuo glavom, zamišljen.

"Ostaješ besmrtnica." To nije bilo pitanje.

"Tako je", potvrdila je, kimnuvši. "Jednostavno nisam shvaćala što bi suprotan izbor značio za njega dok nismo razgovarali o tome i dok mi nije sve rekao. Aragorne..." Stala je na čas i zagledala se u njega, a svi dijelovi slagalice sada su sjeli na svoje mjesto. "I vi ste prošli kroz isto." Ni to nije bilo pitanje. Arwenin izraz na rastanku, onoga dana kada je Družina polazila na put iz Rivendella, te svi oni trenuci tijekom putovanja u kojima joj se Aragorn činio odsutan – sada je shvatila o čemu se radilo i o čemu su razmišljali.

"Da, više puta smo razgovarali o tome. Bilo mi je potrebno duže vrijeme da je uvjerim", odvratio joj je Aragorn.

To joj je bila novost. Iako je bila bliska sa sestričnom, igrom slučaja se te teme nisu nikada dotakle. Arwen joj je prije polaska Družine dala naslutiti da će se odreći svoje besmrtnosti zbog Aragorna, i u ono vrijeme to je Ellin izgledalo kao posve normalna stvar. No sada je gledala na stvari drugim očima.

"Arwen je tek one posljednje noći u Rivendellu prihvatila moje stajalište. I ona ostaje vilenjakinja."

Sada kada joj je bilo poznato Boromirovo stajalište, nije je iznenadilo što je i Aragorn razmišljao na isti način. Dobro je znala koliko je nesebičan, i naravno da je i on je želio za svoju voljenu najviše moguće – želio je da nastavi živjeti i dalje.

Nadam se da shvaćaš što ju je ponukalo na izbor smrtnoga života. Nije, međutim, to rekla na glas. Nije bilo potrebno ponavljati argumente. Sve je već bilo izrečeno – i između nje i Boromira, a zacijelo i između Arwen i Aragorna. Voljeli su se, razumjeli su onu drugu stranu, našli su kompromis, i to je bilo jedino važno.

Uz to, dobro je poznavala Aragorna, i bila je sigurna da je shvaćao.

Kimnula je i nakrivila glavu, gledajući svoga najboljeg prijatelja – i brata, po svemu osim po krvi – i čvrsto su stegnuli ruku jedno drugome. Nije im bila potrebna više niti jedna riječ. Razumjeli su se, i smiješili su se.

-x-x-x-

Povratak u Minas Tirith uvijek je bio jednak: dok bi jahao prema gradu, promatrao bi kako se pred njegovim očima otvara sve više detalja kako dolazi sve bliže. Boromir se mnogo puta vraćao u svoj grad; ni sam nije znao broja koliko je puta dolazio u Minas Tirith nakon sudjelovanja u borbama u Ithilienu i Osgiliathu, ili pak nakon putovanja na koja je iz raznih razloga morao poći prema drugim dijelovima Gondora. Ali pogled na Minas Tirith je uvijek iznova budio divljenje i toplinu u njegovim grudima, i isto je osjećao i sada.

Posljednje duže izbivanje bilo je njegovo putovanje u Rivendell, i tada je jedva dočekao povratak zbog zabrinutosti za Faramira i svoju domovinu. Taj povratak u grad imao je veću težinu od svih prethodnih. Ali i ovaj je povratak poseban, i bio je drukčiji nego ijedan do sada. Ovo je bio posljednji povratak iz ratnoga pohoda. Promatrao je zidine, palače, parkove, Ecthelionovu kulu, i srce mu je pjevalo. Njegov voljeni bijeli grad nije više morao biti Stražar – opet je mogao biti Kula Sunca. Ono što mu je izgledalo poput nedostižnoga sna tijekom svih njegovih godina vojne i namjesničke službe – želja da vidi Gondor i Međuzemlje oslobođene prijetnje iz Mordora – sada se ostvarilo.

Nakon što je zajedno s Aragornom ujahao u grad, oči su mu se raširile od iznenađenja. Istina, evakuirani civili se još nisu vratili u grad – nije bilo teško izračunati da još nije proteklo dovoljno vremena za to – ali grad je bio sve samo ne prazan. Upravo suprotno: u cijelome prvome krugu je vladala posvemašnja živost. Prvi krug je bio jedno veliko gradilište, jer svi oni ljudi koji su pristigli u obranu grada sada su zdušno radili na obnovi kuća. Koliko je uspio vidjeti u jednome kratkome pogledu, radovi su bili u punom jeku i dobro su napredovali. No odmah potom je obratio pažnju na ljude. Razdragano su se smiješili, baš kao i on njima. Sada kada se vojska vratila svi su im pošli u susret i stali ih veselo pozdravljati; klicanje jednostavno nije prestajalo.

A na sredini glavnoga trga je stajao njegov brat. Vidio je da se Faramir u međuvremenu oporavio i sada mu je žustro krenuo u susret, a Boromir je skočio s konja i potrčao prema njemu. Čvrsto su se zagrlili i nisu se prestajali smiješiti. Veselim pozdravima i zagrljajima nije bilo kraja; Boromir je potom pozdravio još nekolicinu ljudi, a Faramir se pozdravljao s Ellin i ostalima iz Družine. Tada je malo dalje uočio i Eowyn. Ona je još uvijek nosila udlagu na lijevoj ruci, ali naravno da je to nije spriječilo da se pridruži u dočeku i krene prema bratu.

"Izgledaš sjajno, braco", veselo je rekao Faramiru. Doista, njegov mlađi brat kao da je blistao. "Naravno, nije ni čudo – svi smo odlično raspoloženi u posljednjih nekoliko dana."

"Slažem se, ali ja imam i razlog više za dobro raspoloženje", odvratio mu je još veselije Faramir, a njegov je osmijeh postao još širi. Boromir je uzdignuo obrve, odjednom vrlo znatiželjan i pozoran. Nešto je bilo drukčije na njegovu bratu. Faramir je tada malo podignuo glavu i stao se osvrtati, i bilo je jasno da nekoga traži pogledom. Boromir ga je promatrao, i uočio je baš onaj trenutak kada je Faramir ugledao onoga koga je tražio: širenje očiju, pojava sjaja u njima, smiješak.

Ili bolje rečeno – onu koju je tražio, shvatio je Boromir. Eowyn je upravo išla prema njemu, gotovo vukući za sobom Eomera za ruku. A njezin je izraz lica bio identičan Faramirovom. Stala je tik uz njega, a pogled koji su uputili jedno drugome nije bilo moguće pogrešno protumačiti.

Faramir ju je tada obgrlio oko ramena i zajedno su se okrenuli prema svima ostalima. Sretni. Nasmiješeni. Veseli. Zaljubljeni.

Boromir se osmjehnuo, a njegova je sreća sada bila još potpunija. Sada je i njegov brat pronašao ljubav, i život je postao još ljepši.

-x-x-x-

Prošlo je oko tri tjedna otkako su se vratili u Minas Tirith. Boromir, Faramir i Aragorn su od jutra do mraka bili zaokupljeni organizacijom raznih poslova obnove i svega što je bilo potrebno učiniti u prvome poratnome razdoblju. Obnova prvoga kruga bila je gotovo završena i svi oni ljudi iz jugozapadnog i zapadnog Gondora koji su bili uključeni u nju sada su pomalo odlazili svojim kućama. Civili koji su bili evakuirani iz grada u međuvremenu su se vratili i život se polako počeo vraćati u normalu.

Naravno, prava normalna svakodnevnica još je bila daleko. Obnova nije bila u potpunosti završena, a mnogo će trebati uložiti truda i u to da se pregažena Pelennorska polja ponovno pretvore u obradive oranice. Uz to, mnogo je muškaraca poginulo u posljednjim mjesecima, i sve se odvijalo otežano: poljoprivreda, stočarstvo i sva zanatska proizvodnja. Jednostavno je nedostajalo ljudi. I svi su bili svjesni da neće samo prva godina biti teška, već i nekoliko sljedećih. Ali svi su davali sve od sebe, a poseban poticaj im je bilo to što su znali da je napokon zavladao mir i da će ovo što sada grade biti trajno.

Rohanci su ubrzo nakon povratka u Minas Tirith krenuli za svoju domovinu. Eowyn i Eomer su se namjeravali vratiti u Gondor već za nekoliko tjedana kako bi prisustvovali Aragornovoj krunidbi, premda za nju još nije bio određen datum. Aragorn je samo neodređeno rekao da bi se mogla održati sredinom ili krajem svibnja. Kako je travanj polako odmicao Boromir je primijetio da je Aragorn postao nešto šutljiviji, ali svi su bili toliko zauzeti poslovima obnove da jednostavno nije uhvatio pogodan miran trenutak kako bi porazgovarao s prijateljem i otkrio što ga muči.

A onda je stigao jedan dan na samome kraju travnja u kojem nije vidio Aragorna sve do večeri. Čim ga je ugledao, primijetio je da Aragorn izgleda drukčije – mirnije i spokojnije nego prethodnih dana. Pozdravio ga je i upitno pogledao.

"Sutra će biti važan dan", rekao je Aragorn. "Pozivam te da pođeš sa mnom na jedan pohod izvan grada. Čeka nas duže putovanje i moramo krenuti već s prvom svjetlošću zore kako bismo se stigli vratiti do večeri. Osim tebe, pozvat ću Faramira i Gandalfa."

Boromir je iz njegova držanja i pogleda shvatio da se radi o nečemu vrlo važnom, a bilo je očito da Aragorn sada neće otkriti ništa više od izrečenoga. Stoga nije više ništa pitao već samo kimnuo.

"Bit ću spreman."

Izvukao se iz kreveta još za mrkle noći. Ellin mu je kroz san promrmljala pozdrav i odmah ponovno zaspala, a on se oprao, obukao i pokupio unaprijed pripremljenu užinu. Potom se spustio niz stepenište i izašao na svježi noćni zrak. Podignuo je pogled; zvijezde su blistale na posve tamnome nebu, a samo su se iznad Ephel Duatha počele naslućivati nešto svijetlije nijanse. Boromir se osvrnuo i uz postolje Bijeloga drva ugledao Aragornovu i Faramirovu siluetu i prišao im. Nedugo zatim im se pridružio i Gandalf. Mala je družina bila kompletna.

U svjetlosti uljanica koje su osvjetljavale Citadelu vidio je da je Aragornovo lice ozbiljno. Aragorn je prešao pogledom preko svih njih i kimnuo.

"Dobro vam jutro, prijatelji, i zahvaljujem što ste došli. Zacijelo se pitate zašto sam vas pozvao... premda ti zacijelo ponešto naslućuješ." Ovo posljednje, praćeno blagim smiješkom, bilo je upućeno Gandalfu. Čarobnjakov izraz lica nije ništa odavao, ali polako je kimnuo. Aragorn se potom okrenuo Boromiru i Faramiru. "Isto tako se možda pitate zašto do sada nisam želio mnogo govoriti o krunidbi. Čekao sam znak da je stigao pravi trenutak, a vjerujem da ću ga danas pronaći." Glas mu je bio miran, a izraz lica spokojan. Stajao je posve uspravno, uzdignute glave, i iako je pred njim stajao gologlavi čovjek odjeven u jednostavnu putnu odjeću, bio je to još jedan od onih trenutaka u kojima je Boromir pred sobom vidio okrunjenoga kralja u punome sjaju. Uputio mu je lagani naklon glavom, a očito je i Faramir vidio istu sliku jer je i on učinio isti pokret. No najdojmljivije je bilo to što se čak i Gandalf naklonio.

Aragorn im je kimnuo, te dao znak.

"Slijedite me."

Poveo ih je u šesti krug. Sve je bilo gotovo posve tiho. Kroz poneki prozor na Kućama izlječenja dopirala je prigušena svjetlost svijeća, ali većina je bila u mraku. Kuće pokraj kojih su prolazili također su bile mračne i nigdje se nije čuo nikakav zvuk. A onda je Aragorn krenuo uličicom koja je vodila u pravcu planine i kojom gotovo nikada nitko nije prolazio – a i sam Boromir nije prošao tim putem mnogo puta u životu. Kada su se približili kućici uz vrata u zidinama vidjelo se da ih vratar već čeka, budan i spreman; Boromir je zaključio da je i on bio među onima kojima je Aragorn sinoć najavio svoje namjere. Tamni lik se pomaknuo i naklonio četvorici došljaka, te otključao Zatvorena vrata.

Osim ljudi zaduženih za održavanje kraljevskih i namjesničkih grobnica te svetišta, već mnoga stoljeća samo su namjesnici i članovi njihovih najužih obitelji smjeli prolaziti Zatvorenim vratima; prije njih, to je vrijedilo za kraljeve i njihove obitelji. Gandalf to nije bio, a Aragorn još nije bio okrunjen, ali pravo njihova prolaza nije bilo upitno.

Prošli su kroz Zatvorena vrata i nastavili Tihom ulicom. Uska ulica ograđena s obje strane visokim kamenim zidovima – dovoljno visokima da se nije moglo vidjeti preko njihova ruba – vijugala je i polako se spuštala prema grobnicama smještenima tik podno obronaka Mindolluina. Bilo mu je ovo prvi put da prolazi ovuda po mraku. Čak je i danju, zbog dva metra visokih zidova koji nisu dozvoljavali pogled sa strane i potpune tišine koja je vladala ovim dijelom grada, prolaznik brzo zadobivao osjećaj da je zalutao u neko drugo mjesto i vrijeme. Sada, po skoro potpunome mraku i okružen kamenom što se uzdizao oko njih, Boromir je na tren imao dojam da se opet nalazi u nekome tunelu u Moriji. Tek kada je podignuo glavu, pogled na zvijezde ga je vratio u njegov grad.

Nije shvaćao zašto ih Aragorn vodi ovamo – ne još. Samo je nastavio hodati za njime. Uskoro su došli do kraja Tihe ulice i našli se na širokome pravokutnom prostoru gdje se nalazilo groblje na kojem su bili pokapani kraljevi i namjesnici. Tlo je bilo sačinjeno od uglačanih bijelih kamenih ploča, a i oko ovoga su mjesta bili podignuti visoki zidovi, baš kao i oko Tihe ulice. Sve grobnice su bile velike i raskošne, a neki od kraljevskih grobova su se nalazili unutar mauzoleja sagrađenih oko njih: visokih gotovo tri metra te isto toliko širokih i skoro dvostruko dugačkih.

Našavši se ovdje, Boromir je zastao i na čas sklopio oči. Dolazak ovamo za njega je uvijek bio put u prošlost, gotovo kao da se našao u starim vremenima i među svim slavnim kraljevima davnine; ni sada nije bilo drukčije. Nakon nekoliko trenutaka je otvorio oči i nastavio. Uskoro se još jednom zaustavio – ovoga puta pokraj grobnice svoga oca i djeda – a i Faramir je stao uz njega i pognuo glavu. Poslavši im nijemi pozdrav, Boromir se okrenuo prema Aragornu. On je mirno čekao da Boromir i Faramir odaju počast svojim precima, a potom je dao znak da krenu dalje.

Dalje?, upitao se Boromir. Došli su do kraja; do obronaka planine preostalo je tek nekoliko koraka. Nije shvaćao. No Aragorn je zaobišao i posljednju grobnicu te krenuo prema uglu u kojem su se sastajali obronci s jedne strane i zid što je bio podignut oko groblja s druge strane. Tu je stao i promotrio svoje suputnike.

Boromir je stao proučavati obronke uz koje je stao Aragorn. U prvi mah nije vidio ništa. Ali nešto je moralo biti tu, jer grobnice i zidovi sigurno nisu bili ključ priče. Uostalom, nije li mu Aragorn rekao da ih čeka putovanje izvan grada? I to ne baš sasvim kratko, jer su morali krenuti već u cik zore da bi se uspjeli vratiti do večeri, podsjetio se.

Putovanje. Da, obronci Mindolluina su morali kriti odgovor, drugačije nije moglo biti. Prišao je još korak bliže i pozorno se zagledao u teren pred sobom. Kosina, trava, grmlje... Nije bilo mjeseca na nebu, ali zora koja se pomalo budila ipak je davala nešto svjetlosti. Boromir je stao polako hodati lijevo-desno i naprijed-nazad, proučavajući i gledajući pod raznim kutovima, te najzad stao. Nije li na jednome mjestu teren izgledao malo drukčije? Kao da se radi o stazi? Vrlo staroj i neodržavanoj, ali ipak još uvijek vidljivoj. Potom je podignuo pogled proučavajući obronke koji su se uzdizali nad njima – koliko je bilo moguće u prigušenoj svjetlosti rane zore – tražeći nastavak. I učinilo mu se da ga vidi.

Da, bila je to staza.

Nikada ranije je nije vidio. Doduše, nije je ni tražio; jednostavno, nikada nije obratio nimalo pažnje na te obronke.

"Put do Visokoga svetišta", rekao je tiho pokraj njega Faramir u istome trenutku kada je Boromir i sam pomislio na to posebno mjesto na koje su u davnini jednom godišnje odlazili samo kraljevi i izgovarali zahvale Eruu. Znači, ovo je početak puta do tamo, pomislio je. Naravno, još je davno iz povijesti naučio i o svetištu i o stazi koja je započinjala ovdje, ali nije je nikada potražio. Već više stoljeća nitko nije kročio njome i bilo je lako zaključiti da više niti ne postoji.

"Znao si da je staza uvijek tu?" upitao je Boromir Aragorna.

"Ne do jučer", odmahnuo je Aragorn glavom, te ih obuhvatio pogledom svu trojicu. "Usnuo sam san prije dvije noći, san za koji sam shvatio da u sebi nosi važne poruke za mene. Naravno, o Visokome svetištu sam čitao i ranije, a jučer sam još malo pretraživao arhive u knjižnici u potrazi za dodatnim podacima. I našao sam ih. Potom sam krenuo ovamo, a naš dobri vratar me pustio unutra iako još nisam službeno okrunjen. Pronašao sam početak staze, i tada sam znao što moram dalje učiniti. Sada ste uz mene i popet ćemo se do Svetišta svi zajedno. Vjerujem da ću tamo naći ono što tražim."

Boromir je kimnuo. Za sada nije nikako mogao dokučiti što to Aragorn traži, ali bilo je očito da će za neko vrijeme otkriti. Osjetio se počašćeno što je bio pozvan kao pratitelj u ovome važnome danu za Aragorna – jer postajalo je očito da se radi o nečemu velikom – a sudeći po Faramirovu izrazu lica, i on se osjećao jednako. Tada je Aragorn prvi zakoračio na planinu, a ostali su krenuli za njim.

Staza se uspinjala i vijugala. Na nekim mjestima gotovo i nije bila vidljiva, ali uglavnom se moglo razaznati kuda treba proći. Vrijeme je prolazilo; sunce je izašlo i stalo se uspinjati nebom, a Minas Tirith se polako smanjivao ispod njih. Jednom su nakratko stali zbog odmora i užine, te nastavili.

Putem gotovo i nisu razgovarali – bilo je potrebno čuvati dah za savladavanje uspona. Kako su se penjali sve više drveće je postupno postajalo rjeđe, da bi se najzad našli u predjelu u kojem više nije bilo drveća već samo pokoji grm i trava. Bio je lijep sunčan dan; ranije im je bilo toplije, no sada su već bili visoko na planini i osjećali su svježi povjetarac. I naposljetku, već je bilo gotovo podne kada je staza izbila na malu livadu.

Bila je prilično pravilnoga oblika – gotovo kružna, promjera nešto manje od deset metara. Iznad nje se nastavljala planina i bilo je posve očito da dalje nema više nikakve staze jer su se obronci odavde dalje uzdizali vrlo strmo, i to u cijeloj širini livade. Vrh Mindolluina im je bio skriven od pogleda u bijelim oblacima koji su nalegli na njega. Boromir je tada prišao rubu tratine, privučen vidikom koji je pucao odozgo. I ostao bez daha.

U nekoliko je navrata bio na raznim visokim točkama u Bijelome gorju – primjerice jednom na Amon Dinu, te na još nekim ekspedicijama u planinama. Ali nikada nije bio ovoliko visoko, i nikada nije vidio ovoliko daleko.

Na sjeveru je vidio sve do Cair Androsa te još i malo dalje od njega; Sjenovito gorje na istoku više nije izgledalo onako impresivno visoko kao kada ga se gledalo iz ravnice; a prema jugu je vidio sve do brežuljaka južnoga Ithiliena. Anduin je bio duga, sjajna modra traka na čijoj su se površini odražavale sunčeve zrake. I gdje god je gledao, sva je priroda bila prekrasno zelena.

"Predivno", rekao je Boromir tiho. Umor od dugoga uspona je trenutno bio zaboravljen i jedino čega je bio svjestan bio je pogled što se pružao pred njim.

Pokraj njega, Faramir je kimnuo glavom.

"Naša lijepa domovina..." šapnuo je.

Još su neko vrijeme zurili oko sebe očarani prizorom, a onda je Boromir postao svjestan da Aragorn i Gandalf nisu pokraj njih. Osvrnuo se i vidio da oni stoje na suprotnoj strani, uz same obronke, i promatraju nešto na tlu.

Boromir se pokrenuo i pošao prema njima. Gandalf se uto pomaknuo korak u stranu, i Boromir je ugledao ono zbog čega su došli ovamo. Jer čim ju je ugledao, odmah je znao da su došli upravo zbog nje. I po drugi put u vrlo kratko vrijeme ostao bez daha.

Tik podno obronaka rasla je mladica drveta, nešto manje od jednoga metra visoka. Kora joj je bila srebrnasta, gotovo bijela, i činilo se da se presijava na suncu. Nekoliko nježnih grančica oblikovale su malu krošnju na kojoj je propupalo nekoliko mladih listova – odozgo zelenih a odozdo srebrnih – i ukrašenu snježnobijelim cvjetovima.

Nije mu nitko trebao objasniti u što gleda.

"Bijelo drvo Gondora", prošaptao je.

"Potomak našega staroga Bijelog drva... i Bijeloga drva Numenora... i samoga Telperiona", dodao je Faramir koji se nekako našao pokraj njega. Boromir je bio toliko opčinjen mladicom da nije ni čuo bratove korake.

Ni Aragorn nije skidao pogled s male nježne stabljike, a na licu mu se miješalo strahopoštovanje i divljenje.

"Kako li je dospjelo tu?" upitao je tiho Faramir, ne obraćajući se nikome posebno.

"Tko bi znao?" odvratio je zamišljeno Gandalf. "Ovo je staro svetište, i zacijelo je ovdje plod posađen još prije nego što su kraljevi propali i stablo se osušilo. Jer kažu da plod ovoga stabla malokad sazri, ali da život u njemu može biti zapretan godine i godine, i da nitko ne može predvidjeti kada će se probuditi. Upamtite to dobro. Jer ako plod ikada sazri, treba ga posaditi da loza ne bi izumrla u ovome svijetu."

"Zapamtit ću, i uputiti u to svoje nasljednike", rekao je tiho Aragorn. Pogled mu je i dalje ležao na mladici.

"To si vidio u snu?" upitao ga je Boromir, no shvatio je odgovor još dok je izgovarao te riječi – još i prije no što je Aragorn kimnuo. Sve one pomalo tajanstvene Aragornove najave sada su se razjasnile.

Još su nekoliko trenutaka promatrali Bijelo drvo pred sobom. Činjenica da je Nimlothova loza preživjela i da je ova mladica niknula baš sada bila je još jedan znak da dolazi novo doba za Gondor. Doba kralja. I blagostanja.

Aragorn se tada prenuo i okrenuo prema ostalima.

"Boromire, Faramire, vi ste do sada bili nositelji obrane Gondora. Sada sam i ja tu. Rata više nema, ali čeka nas mnogo posla. Želim da znate da računam da ćete vas dvojica biti moji glavni savjetnici i suradnici u obnovi što je pred nama", rekao je svečanim glasom. "I ne samo tada, već zauvijek. Namjesnička služba neće biti ukinuta, a kao i do sada, bit će nasljedna. Boromire, ti ćeš i dalje biti namjesnik Gondora. Kada god budem morao boraviti u Arnoru – jer ne smijem zanemariti niti taj dio kraljevstva – ostavit ću Gondor u tvojim rukama. S punim povjerenjem."

Boromir se naklonio svome prijatelju i kralju, osjetivši kako u njemu bujaju snažne emocije. Ponos, ljubav, poštovanje.

"Uvijek ću biti tu za Gondor i za tebe", rekao je.

"Baš kao i ja", dodao je jednako svečano Faramir.

Aragorn im je kimnuo, te se okrenuo prema Gandalfu.

"Volio bih kada bi i ti ostao s nama", rekao je čarobnjaku. No vidjelo se da mu je jasno – baš kao što je i sam Boromir to shvaćao – da će ta želja ostati neostvarena.

"Moje je doba prošlo, moja zadaća je izvršena", odvratio je Gandalf i položio Aragornu ruku na rame. "Sada nastupa doba ljudi. I moram vam odati priznanje i reći da je započelo na najbolji mogući način. Sklapanjem mira s južnjacima i istočnjacima udarili ste temelje mira koji će sigurno potrajati duže vrijeme. Ostavit ćete svojoj djeci u nasljedstvo jedan lijepi novi svijet. Ja ću se s vama rastati nakon krunidbe, ali nosit ćemo jedni druge u srcima zauvijek."

Čarobnjak je tada raširio ruke i zagrlio Aragorna, a potom i njih dvojicu. Boromir je osjetio ubod tuge. Do sada je odbijao suočavanje s tom činjenicom, ali ovo je bio trenutak u kojem je morao prihvatiti da članovi njihove Družine – premda zauvijek povezani neraskidivim sponama prijateljstva – ipak neće moći ostati svi na okupu.

Ali kao što je Gandalf rekao, vječno će nositi jedni druge u srcima, i bila je to utješna pomisao.

I tada je došao trenutak da krenu. Aragorn se prignuo i nježno sklopio ruke oko donjega dijela mladice. A ona se očito tek ovlaš držala tla i kao da je samo čekala da kralj dođe po nju, jer mu je ostala u rukama već na prvi njegov dodir.

Bila je posađena u Citadelu još iste večeri kada su se vratili, a staro uvelo je stablo bilo pažljivo izvađeno iz zemlje i odneseno na groblje kraljeva i namjesnika. Kada ju je Boromir ponovno obišao idućega jutra, mogao se zakleti da su grančice bile nešto duže i da je na njoj bilo više listova i cvjetova nego prethodnoga dana.

A idućega dana još više.

-x-x-x-

Petnaesti dan svibnja bio je taj dan. Dan krunidbe.

Ellin je stajala blizu ulaza u Ecthelionovu kulu, a pokraj nje je bila Arwen. Odmah do nje su stajali Elrohir i Elladan, te u nastavku Eowyn i Faramir, Eomer, kao i svi članovi Družine – osim Froda. Gandalf također nije bio uz Družinu jer je stajao tik uz vrata Kule. Odmah pokraj njega je bio i Boromir, a uz drugu stranu vrata je stajao Elrond.

Vilenjaci Rivendella i Lothloriena stigli su u grad nekoliko dana nakon što je Aragorn pronašao mladicu. Hobiti su bili ponešto razočarani što nije došao i Bilbo, ali njegova poodmakla dob mu više nije dozvoljavala tako duga i naporna putovanja. Ipak, Elrond je hobitima donio i jednu sjajnu vijest – a ona je glasila da se poni Bill vratio u Rivendell nakon što se otrgnuo prilikom napada orka, i tamo ih je čekao da ga povedu natrag u Shire jednom kada se budu vraćali svojim domovima.

Eomer i Eowyn su obavili ujakov sprovod i sve ostalo što je bilo hitno potrebno u prvome razdoblju po povratku u Rohan, a potom su zajedno s pratnjom također stigli prije nekoliko dana; za Eowyn je to bio povratak u Gondor zauvijek.

Ellin se ogledavala po prepunoj Citadeli; ljudi su ispunili svaki centimetar prostora, a mnogo ih je bilo i na ulicama i trgovima nižih razina, spremni započeti slavlje čim se pronese glas da je krunidba obavljena. Bio je lijep i sunčan dan, kakav se samo mogao poželjeti za tu priliku.

Čekajući, opet je spustila pogled na svoj novi svileni plašt, diveći mu se. Bio je to poklon od Meriel – neočekivano i predivno iznenađenje. Bio je zelen, baš poput njenih očiju; rubovi su mu bili izvezeni zlatnim koncem, a isto tako zlatne su bile i zvijezde izvezene na sredini plašta. A Eowyn je također bila ogrnuta plaštem dobivenim na dar od djevojke; njezin je bio plave boje i savršeno se slagao s njezinim očima i svijetlom kosom, a na njemu je srebrnim koncem bio izvezen prekrasni rohanski konj.

Tada su se iz unutrašnjosti kule začuli koraci, i na vratima se pojavio Aragorn. Bio je odjeven u crne hlače i tuniku iste boje ukrašenu srebrnim i tamnocrvenim nitima, a na grudima je imala izvezeno veliko Gondorsko stablo. Na nogama su mu bile ulaštene čizme, dok je o pojasu nosio Anduril. Žamor je utihnuo i svi su se zagledali u Aragorna, pa tako i Ellin. I pomislila je kako još nikada nije izgledao ovako kao sada: doimao se još i viši no obično, lice kao da mu se pomladilo, a iz očiju mu je zračila mudrost. Bacila je brzi postranični pogled na Arwen, i vidjela kako ga njezina sestrična promatra širom otvorenih očiju kao da ga vidi prvi put i kao da se iznova zaljubljuje u njega.

Aragorn se spustio na prvu stepenicu ispod vrata Kule. Tada se pokrenuo Boromir, prišao mu i kleknuo pokraj njega.

"Posljednji namjesnik Gondora moli za dopuštenje da preda svoju dužnost", rekao je i pružio Aragornu bijelu namjesničku palicu. Aragorn ju je prihvatio, ali odmah potom i vratio.

"Ta dužnost nije ukinuta i pripadat će tebi i tvojim nasljednicima dokle god bude moje loze. Obavljaj i dalje svoju dužnost", rekao je svečano Aragorn.

Ovo joj nije bila novost – Boromir joj je ispričao sve o danu koji su proveli u planini – ali Ellin je opet iznova bila ganuta tom gestom. Boromir se duboko poklonio i okrenuo okupljenim ljudima.

"Stari je običaj bio da novi kralj primi krunu od svoga oca prije njegove smrti, ali budući da to ovdje nije moguće, danas ćemo prisustvovati malo drukčijoj ceremoniji", rekao je zvonkim glasom. "Kruna je ona koju je nosio posljednji kralj Earnur, a koju sam danas donio iz svetišta Tihe ulice. Sada će je ovamo donijeti jedan od najvećih junaka ovoga rata, hobit Frodo Baggins iz Shirea, koji je dao najveći doprinos uništenju Saurona."

Boromir se potom vratio korak unatrag na svoje mjesto na kojem je stajao do tada, a iza Aragorna se na vratima Ecthelionove pojavio Frodo. Nosio je u rukama veliku kutiju od crnoga lebethrona optočenu srebrom. Ozbiljna i svečana izraza lica – i uz naznaku treme što mu je dodijeljena tako važna uloga, primijetila je Ellin – prešao je onih nekoliko koraka koji su ga dijelili od Gandalfa i stao pokraj njega. Čarobnjak je pažljivo otvorio kutiju i polagano izvadio krunu, te je podignuo. Imala je oblik kacige stražara Citadele samo što je bila viša i posve bijela, a krilca su joj s obje strane bila izrađena od biserja i srebra nalik na krila morske ptice jer takvo je bilo znamenje kraljeva koji su bili doplovili preko mora. Na obruču je bilo sedam dijamanata, a na vrhu jedan dragulj koji je zasvijetlio poput plamena.

Tada je spustio krunu na Aragornovu glavu, a Elrond mu je u ruku stavio žezlo Annuminasa, simbol kralja sjevernoga kraljevstva. I tako je Aragorn postao kralj novoga ujedinjenoga kraljevstva Gondora i Arnora. Zakoračio je korak naprijed i pogledao prema nebu.

"Došao sam iz velikog mora u Međuzemlje. Na ovome ću mjestu prebivati ja i moji nasljednici dok je svijeta i vijeka", rekao je, ponovivši riječi svoga slavnoga pretka Elendila koje je ovaj izgovorio stigavši u Međuzemlje na krilima vjetra.

Oglasile su se trube, podigla se zastava, i prolomio se pljesak i klicanje.

Ellin se široko osmjehivala i klicala zajedno s ostalima, ushićena kao nikada ranije. Boromir je bio uz nju i pred njima su bile mnoge sretne godine. I ne samo pred nama. Bit će ovo ljeto ispunjeno vjenčanjima, pomislila je veselo gledajući sestričnu i prijatelje oko sebe. Svi snovi su se ostvarili i započinjalo je Četvrto doba Međuzemlja.

Novo, sretno, mirno doba.

-x-x-x-

U Aragornovo doba grad je postao ljepši nego što je ikada bio, čak i u danima svoga prvog procvata; bio je pun drveća i vodoskoka, vrata mu bijahu izrađena od mithrila i čelika, ulice popločane bijelim mramorom. U njemu je radio narod s Gore, a narod je iz Šume rado dolazio; sve je popravljeno i obnovljeno, kuće bijahu pune ljudi i žena i dječjega smijeha, nijedan prozor nije bio pust i nijedno dvorište prazno, a nakon kraja Trećega doba očuvao je slavu i spomen na minule godine.

-x-x-x-

End-note:

Neke od Gandalfovih riječi na Visokome svetištu, te neke od Boromirovih i Aragornovih rečenica tijekom krunidbe su izravni citati iz knjige. Isto vrijedi i za posljednji odlomak o Minas Tirithu.

I što reći na kraju? Hvala svima koji ste čitali, i posebna velika zahvala i pusa Lovely Elanor za sve reviewe.